Paradoksi ultimativne utopije

Kod romana Na Pacifiku god. 2255. Milana Šufflaya kao da se baš sve urotilo da tekst ne nađe svoje čitatelje. Prvi put je, pod pseudonimom Eamon O’Leigh, objavljen 1924. u 75 nastavaka u podlistku časopisa Obzor. Već tu nailazimo na prvi paradoks vezan za ovaj roman – izuzetno pretenciozan tekst koji nastoji dati viziju razvoja zaokruženog i savršenog znanja potpisan je pseudonimom zbog autorove potrebe za distanciranjem od žanra koji je u vremenu njegova nastanka percipiran niskim i trivijalnim. Tekst, koji je sam po sebi teško pratiti, imao je i tu nesreću da je izlazio u nastavcima, a posljednji je nastavak objavljen s greškama u slaganju, što je pak moralo obeshrabriti čitateljska nastojanja i najvećem entuzijastu koji bi pratio ovaj roman, ako je takav uopće i postojao. Nakon toga, trebale su proći 74 godine da bi roman 1998. doživio svoje cjelovito ukoričeno izdanje poduhvatom izdavačke kuće Prosvjeta s rekonstruiranim posljednjim nastavkom i pogovorom urednika Nikice Mihaljevića.

Prvi put objavljen 1924, Šufflayjev je roman doživio cjelovito ukoričeno izdanje poduhvatom izdavačke kuće Prosvjeta 1998.

Jedinstven slučaj u povijesti hrvatske književnosti

Svjestan neuobičajenosti izraza koje koristi, Šufflay je sam napravio niz bilježaka koje objašnjavaju manje poznate pojmove, a Mihaljević je sastavio dodatni popis manje poznatih riječi i pojmova. Međutim, i Prosvjetino izdanje sadrži prekomjeran broj tiskarskih grešaka, a čitanje otežava i činjenica da su oba popisa stavljena na kraj knjige, umjesto da su objašnjenja dana u obliku fusnota, ali ono što najviše otežava recepciju romana jest – roman sam. Roman sadrži bezbrojne reference na najrazličitija znanstvena područja (od lingvistike i kulturne antropologije do fizike i biologije), na psihoanalizu čiji diskurzivni status ne možemo jasno uokviriti, na različita religijska i duhovna učenja i prakse (od budizma i hinduizma do pravoslavnog misticizma, kabale i ezoterije) te na različita učenja koja bismo danas nazvali pseudoznanstvenima, poput rasnih (i rasističkih) teorija stasalih na pogrešnim interpretacijama Darwinove teorije evolucije ili teorije mnema Richarda W. Semona. Uza sve to, sam jezik romana uvelike je čudan suvremenom govorniku hrvatskog jezika, prvenstveno u smislu upotrebe riječi prepoznatljivog korijena, ali neobične tvorbe (npr. bilina za biljni svijet, počeonice i sl.), upotrebe rijetko korištenih izraza, arhaizama, brojnih tuđica te neuobičajenih pravopisnih rješenja (npr. pisanje nastavaka tuđica sa spojnicom, poput nuance-ama).

Roman popularnog žanra tako nikad nije našao širu čitateljsku publiku, niti se na vrijeme upisao u povijest hrvatske književnosti na način da bi mogao utjecati na druge autore istog žanra, ali ipak nastavlja živjeti na marginama povijesti hrvatske književnosti i zna proizvesti zanimljive odjeke.

Roman sadrži mnogobrojne metaliterarne postupke koji dodatno usložnjavaju i otežavaju njegovu recepciju. Metažanrovski podnaslov Metagenetički roman u četiri knjige odnosi se na središnju temu genetskog i socijalnog razvoja čovjeka koji su shvaćeni kao analogni i povezani – metagenetički roman zahvaćao bi znanje koje se nadvija nad znanje o genetici i obuhvaća ga, dok analogija predstavlja najčešće korišten misaoni i strukturni princip samog teksta, kao i raznih oblika znanja na koje se tekst poziva. Unutar samog teksta roman se žanrovski određuje kao utopija već i podnaslovom poglavlja Utopija do kraja te kratkim pregledom povijesnog razvoja utopijskog žanra s referencama na brojne tekstove koji su mu prethodili, ali i s pseudoreferencama na neke izmišljene utopije koje su projicirane u budućnost u odnosu na vrijeme nastanka romana, a koja je ujedno prošlost s pozicije u koju se smještaju pripovjedač i temeljna fabularna linija. Naziv znanstvena fantastika izostaje zato što nije bio ustaljen u razdoblju kada Šufflay piše svoj roman, premda su tekstovi koje danas određujemo pripadnošću tom žanru tada bili popularni i u mnogim drugim slavenskim književnostima. Josip Horvat 1965. proglasio je Na Pacifiku god. 2255. prvim hrvatskim SF romanom te tu ocjenu kasnije preuzima većina drugih književnih povjesničara.

Ključni aspekt za razumijevanje žanrovskih, narativnih i tematskih aspekata romana upravo je odnos njegova književnog diskursa prema već navedenim diskursima te specifična reinterpretacija njihovih međusobnih odnosa. Jasno je da Šufflay u svojoj utopiji želi prevladati jaz između racionalne misli i tradicijske kulture te religije i misticizma koji mnogi njegovi suvremenici (od Freuda do Spenglera) osjećaju izvorom patnje i rascijepljenosti suvremenog čovjeka te ih tematiziraju u tekstovima vrlo različitih disciplina i žanrova. Kao što romaneskna struktura omogućuje prikaz vlastita diskursa kao onog koji obuhvaća sve druge i sebi ih podređuje, projiciranje radnje romana u budućnost te pripovijedanje o prošlosti s te budućnosne točke omogućuje pripovjednu poziciju koja pretendira na superiorno znanje, odnosno metaznanje koje je današnjem čovjeku, ograničenom spoznajnim horizontima njegove kulture i vremena – nedostupno.

Utopijski aspekti romana u najvećoj se mjeri ostvaruju upravo u imaginiranju potpunog zaokruženog znanja, koje ništa ne isključuje, u koje je, uz racionalno spoznatljivo, uključeno i ono što je ratiu nedostupno te stoga i isključeno iz racionalističke moderne kulture, odnosno u kojem je došlo do sretnog i skladnog pomirenja znanosti te religije i misticizma, svjesnog i nesvjesnog, umnog i nagonskog. Tako pozicioniran tekst predstavlja ultimativni oblik spoznajne utopije. Otkriće konačne Tajne u vidu ideje negativne temperature kao analogne pozitivnoj temperaturi vezanoj uz kretanje čestica opet se stavlja u poziciju analogije u odnosu na ukupnost racionalnog i iracionalnog znanja, svjesnog i nesvjesnog, umnog i nagonskog. Središnja ljubavna priča genetski savršenog para – integralnog znanstvenika svjetla Johna Colda i doktorice feng shuia Satyje Marble, ostvarena u obliku aktualiziranog mita o svetom braku (hieros gamos), uklopljena je u neomitsku fabulu o dosezanju potpunog znanja ili konačnog otkrivenja.

Opet paradoksalno, Cold i Marble predstavljaju savršene izdanke tobože najsavršenije arijske rase, čije bi dijete stoga bilo genetski potpuno i savršeno, u društvu koje je navodno prevladalo rasizam i ostvarilo jedinstvo čovječanstva, a unatoč postuliranom prevladavanju seksizma, Satya prvenstveno predstavlja utjelovljenje ženskog arhetipa savršene ljepote, što se višekratno naglašava. Gotovo svi optimistični aspekti mita o svetom braku na kraju ostaju neostvareni: trudna Satya zelenim je svjetlom, koje je proizvod mračnog Coldova antipoda i Satyjina zakonitog supruga Heatha, podvrgnuta antievolucijskoj arhetipskoj regresiji: biva pretvorena prvo u bijelu, zatim u crnu statuu, nakon toga u prah i ništavilo, dok Cold očekuje vlastitu pretkazanu smrt od udarca meteora. Njihova želja za objavljivanjem konačne spoznaje dosegnute u okviru tajne grupacije Budarha, koja i znanje želi držati tajnim, biva osujećena, kao i rođenje njihova savršenog djeteta. Cold i Satya umiru nakon što su na individualnoj razini dosegnuli apsolutnu spoznaju, koju pak ne uspijevaju podijeliti čovječanstvu i time su sve utopijske težnje koje se provlače kroz fabulu osujećene na kolektivnom planu, dok su u njihovoj svetačkoj smrti u nekoj mjeri ipak ostvarene. Aktualiziranjem dvostrukoga značenja pojma apokalipse u smislu otkrivenja i uništenja otkriva se suština specifično Šufflayeve doze pesimizma i optimizma, utopije i distopije.

Mitska projekcija i filozofski nacrt

Tu se radnja prekida, a interpretacija mogućih posljedica o kojoj ovisi i romaneskna vizija povijesti čovječanstva ostaje otvorena. Je li uslijedila opća apokalipsa, je li svaka nada izgubljena ili se možda čovječanstvo opet vraća na neki raniji stupanj razvoja pri čemu ipak put opetovanog spiralnog razvoja prema utopijskoj budućnosti i konačnoj spoznaji ostaje moguć –  ta pitanja ostaju neodgovorena.

Roman završava poglavljem koje ima funkciju metafikcionalnog okvira – ukupna radnja reinterpretirana je kao san lika autora obilježenog biografskim podacima stvarnog autora (u smislu vremenskog pozicioniranja i boravka u zatvoru), a svjedočanstvo o događajima koje je roman navodno predvidio, jer su se dogodili nakon njegova fikcionalnog dovršetka, služi za stvaranje fikcije povijesne verifikacije istinitosti teksta koji se sada s te razine predočava kao proročanstvo. Naravno, i taj okvirni metanarativni dio romana trebamo čitati kao jedan od njegovih fikcionalnih slojeva.

Izuzetno složen Šufflayev tekst u konačnici možemo čitati kao fikcionalizirani spoj mitske projekcije i filozofskog nacrta djelomično osujećena ostvarenja mita apokalipse u kontekstu potpune konačne spoznaje kao ostvarenja cilja i smisla ukupnog ljudskog postojanja. Kao takvog, uza sve nabrojane razloge protiv čitanja ovog romana, treba ga preporučiti svima koje zanima romaneskni potencijal imaginiranja projekcija razvoja međusobnih odnosa različitih tipova znanja. Naravno, ako se prije toga naoružaju velikim strpljenjem i pažnjom.